Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine
Mi smo po�li od pretpostavki nacionalne ekonomije. Akceptirali smo njen jezik i njene zakone. Pretpostavili smo privatno vlasni�tvo, razdvajanje rada, kapitala i zemlje, isto tako razdvajanje nadnice, profita od kapitala i zemlji�ne rente, kao i podjelu rada, konkurenciju, pojam razmjenske vrijednosti itd. Pokazali smo iz same nacionalne ekonomije, njenim vlastitim re�ima, da je radnik postao roba, i to najbednija roba, da bijeda radnika stoji u obrnutom razmjeru prema mo�i i veli�ini njegove proizvodnje, da je nu�ni rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku, dakle jo� gore uspostavljanje monopola, da napokon i��ezava razlika izmedju kapitaliste i zemlji�nog renterijera, kao i razlika izmedju zemljoradnika i manufakturnog radnika, i da se cijelo dru�tvo mora raspasti na dvije klase: klasu vlasnika i klasu radnika li�enih vlasni�tva.
Nacionalna ekonomija polazi od �injenice privatnog vlasni�tva. Ona nam ga ne obja�njava. Materijalni proces koji privatno vlasni�tvo prolazi u zbiljnosti ona obuhva�a u op�e, apstraktne formule, koje joj onda va�e kao zakoni. Ona ne shva�a te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizilaze iz su�tine privatnog vlasni�tva. Nacionalna ekonomija nam ne daje nikakvo razja�njenje o uzroku odvajanja rada i kapitala, kapitala i zemlje. Ako, na primjer, odredjuje odnos nadnice prema profitu od kapitala, njoj kao poslednja osnova slu�i interes kapitalista; tj. ona pretpostavlja ono �to treba da doka�e. Isto se tako svagdje pojavljuje konkurencija. Nju nacionalna ekonomija obja�njava iz vanjskih okolnosti. Koliko su te vanjske, prividno slu�ajne okolnosti samo izrez nu�nog razvitka, o tome nacionalna ekonomija ni�ta ne govori. Mi smo vidjeli kako joj se sama razmjena �ini kao slu�ajna �injenica. Jedini kota�i koje pokre�e nacionalna ekonomija jesu gramzivost i rat izmedju gramzivih, konkurencija.
Ba� zato �to nacionalna ekonomija ne shva�a povezanost kretanja, moglo se, na primjer, u�enje o konkurenciji opet suprostaviti u�enju o monopolu, u�nje o slobodi obrta u�nju o korporaciji, u�nje o podjeli zemljoposjeda u�nju o velikom zemljoposjedu, jer su konkurencija, sloboda obrta, podjela zemljoposjeda bili razvijeni i shva�eni samo kao slu�jne, namjerne, nasilne, a ne kao nu�ne, neizbje�ne, prirodne posljedice monopola, korporacije i feudalnog vlasni�tva.
Dakle, mi sad treba da shvatimo bitnu povezanost izmedju privatnog vlasni�tva, gramzivosti, odvajanja rada, kapitala i zemljoposjeda, izmedju razmjene i konkurencije, vrijednosti i obezvredjivanja ljudi, monopola i konkurencije itd., povezanost tog cijelokupnog otudjenja s nov�nim sistemom.
Nemojmo se prenositi u izmi�ljeno prastanje kao nacionalni ekonomist kad �eli da obja�njava. Takvo prastanje ne obja�njava ni�ta. Ono samo potiskuje pitanje u sivu maglovitu daljinu. On pretpostavlja u obliku �injenice, dogadjaja, ono �to treba da deducira, naime nu�an odnos izmedju dvije stvari, na primjer izmedju podjele rada i razmjene. Tako teologija obja�njava porijeklo zla pomo� prvoga grijeha, tj. ona pretpostavlja kao �injenicu, u obliku historije, ono �to treba dokazati.
Mi polazimo od nacionalnoekonomske, savremene �injenice.
Radnik postaje utoliko siroma�inji, ukoliko proizvodi vi�e bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva vi�e na mo�i i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara vi�e robe. Pove�anjem vrijednosti svijeta stvari raste obezvredjivanje �ovjekova svijte u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uop�e proizvodi robe. Ta �injenica izra�ava samo ovo: da se predmet proizveden radom, njegov proizvod, suprostavlja njemu kao tudje bi�e, kao sila nezavisna od proizvodja�a. Proizvod rada jest rad koji se fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, to je opredme�enje rada. Ostvarenje (Verwirklichung) jest njegovo opredme�ivanje kao gubitak i ropstvo predmeta, prisvajanje kao otudjenje, kao ospoljenje.[W]
Ostvarenje rada toliko se pojavljuje kao obestvaranje, da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Opredme�enje se toliko pojavljuje kao gubitak predmeta, da je radnik li�en najnu�nijih predmeta, ne samo predmeta za �ivot nego i predmeta rada. �tovi�e, sam rad postaje predmet kojeg se radnik mo�e domo�i samo najve�im naporom i sasvim neredovitim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otudjenje, da ukoliko radnik proizvodi vi�e predmeta, utoliko mo�e manje posjedovati i utoliko vi�e dospijeva pod vlast svog proizvoda, kapitala.
Sve te konzekvencije nalaze se u odredjenju da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tudjem predmetu. Jer prema toj pretpostavci je jasno: ukoliko se radnik svojim radom vi�eeksteriorizuje, utoliko mo�niji postaje tudji, predmetni svijet koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje siroma�niji on sam, njegov unutra�ni svijet, utoliko njemu samome manje pripada. Isto je tako u religiji. Ukoliko �ovijek vi�e stavlja u boga, utoliko manje zadr�ava u sebi. Radnik stavlja svoj �ivot u predmet; ali sad �ivot ne pripada vi�e njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, ve�i taj proizvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radnika u njegovu proizvodu zna�i ne samo da njegov rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tudje i postaje samostalna sila nasuprot njemu, da mu se �ivot koji je dao predmetu suprostavlja neprijateljski i strano.
Razmotrimo sad pobli�e opredme�ivanje, proizvodnju radnika i u njoj otudjenje, gubitak predmeta, njegova proizvoda.
Radnik ne mo�e ni�ta stvarati bez prirode, bez osjetilnog vanjskog svijeta. To je materijal na kojem se ostvaruje njegov rad, u kojem je on djelatan, iz kojega i pomo�u kojega on proizvodi.
Kao �to priroda, medjutim, pru�a radu �ivotna sredstva u smislu da rad ne mo�e �ivjeti bez predmeta na kojima se vr�i, tako ona, s druge strane, pru�a i �ivotna sredstva u u�em smislu, naime sredstva za fizi�ko izdr�avanje samog radnika.
Dakle, ukoliko radnik pomo�u svoga rada vi�e osvaja vanjski svijet, osijetilnu prirodu, utoliko vi�e oduzima sebi �ivotna sredstva u dva smisla: prvo, tako �to osjetilni svijet sve vi�e prestaje da bude predmet koji pripada njegovu radu, �ivotno sredstvo njegova rada; drugo, �to vanjski svijet sve vi�e prestaje da bude �ivotno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fizi�ko izdr�avanje radnika.
Dakle, na taj dvostruki na�in radnik postaje rob svoga predmeta, prvo, �to dobiva predmet rada, tj. �to dobiva rad, i drugo, �to dobiva sredstva za izdr�avanje. Prvo, dakle, �to mo�e egzistirati kao fizi�ki subjekt. Vrhunac je toga ropstva da se kao fizi�ki subjekt mo�e odr�ati samo kao radnik, a radnik je samo kao fizi�ki subjekt.
(Otudjenje radnika u njegovu predmetu izra�ava se prema nacionalnoekonomskim zakonima tako da ukoliko radnik vi�e proizvodi, utoliko ima manje za potro�nju, ukoliko stvara vi�e vrijednosti, utoliko postaje bezvredniji, nedostojniji, ukoliko je oblikovaniji njegov proizvod utoliko nakazniji postaje radnik, ukoliko je civilizarniji njegov predmet utoliko barbarskiji postaje radnik, ukoliko je mo�niji rad utoliko nemo�niji postaje radnik, ukoliko je rad bogatiji duhom utoliko je radnik postao gluplji i rob prirode.)
Nacionalna ekonomija skriva otudjenje u su�tini rada tako �to ne razmatra neposredan odnos izmedju radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi �udesna djela za bogata�e, ali on proizvodi ogoljenje za radnika. On proizvodi pala�e, ali za radnika jazbine. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakacenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio �ini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam.
Neposredan odnos rada prema njegovim proizvodima jest odnos radnika prema predmetima njegove proizvodnje. Odnos imu�nika prema predmetima proizvodnje i prema njoj samoj jest samo konzekvencija toga prvoga odnosa. I ona ga potvrdjuje. Tu drugu stranu posmatrat �emo kasnije.
Dakle, kad pitamo: koji je su�tinski odnos rada, onda pitamo za odnos radnika prema proizvodnji.
Mi smo dosad promatrali otudjenje, ospoljenje radnika samo s jedne strane, naime, njegov odnos prema proizvodima njegova rada. Ali otudjenj e se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, u samoj proizvodnoj delatnosti. Kako bi se radnik mogao tudje suprostaviti proizvodu svoje djelatnosti ako se u aktu same proizvodnje sam sebi nije otudjio: proizvod je samo rezume djelatnosti, proizvodnje. Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljavanje, ospoljavanje djelatnosti, djelatnost ospoljavanja. U otudjenju predmeta rada rezimira se samo otudjenje, ospoljenje u samoj djelatnosti rada.
U �emu se, dakle, sastoji ospoljenje rada?
Prvo, da je rad rdaniku spolja�nji rad, tj. da ne pripada njegovoj su�tini, da se on stoga u svom radu ne potvrdjuje, nego pori�e, da se ne osje�a sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fizi�ku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropa��ava svoj duh. Stoga se radnik osje�a kod sebe tek izvan rada, a u radu se osje�a izvan sebe. Kod ku�e je kad ne radi, a kad radi nije kod ku�e. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prinudan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tudjost jasno se pokazuje u tome �to se rad izbjegava kao kuga �im ne postoji fizi�ka ili druga prisila. Spolja�ni rad, rad u kome se �ovjek ospoljuje, jest rad samo�rtvovanja, mrcvarenja. Napokon, spolja�nost rada pojavljuje se radniku u tome �to on nije njegov vlastiti rad, nego rad nekoga drugoga, �to mu on ne pripada, �to on u njemu ne pripada samom sebi, nego nekome drugome. Kao �to u religiji samodjelatnost ljudske fantazije, ljudskog mozga i ljudskog srca djeluje nezavisno od individuuma, tj. djeluje na nj kao tudja, bo�anska ili djavolska djelatnost, tako djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ono pripada drugome, ona je gubitak njega samog.
I tako dolazi do toga da se �ovjek (radnik) osje�a samodjelatan samo u njegovim �ivotnim funkcijama, u jelu, pi�u i radjanju, najvi�e jo� u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osje�a se samo kao �ivotinja. �ivotinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje �ivotinjsko.
Jelo, pi�e i radjanje itd. jesu, dodu�e, prave ljudske funkcije. Medjutim, u apstrakciji koja ih djeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih �ini posljednim i jedinim ciljevima, one su �ivotinjske.
Rad, akt otudjenja prakti�ne ljudske djelatnosti, razmatrali smo s dvije strane.
1) Odnos radnika prema proizvodu rada kao predmetu koji mu je stran i koji njim
vlada. Taj odnos je istovremeno odnos prema osjetilnom spolja�njem svijetu,
prema prirodnim predmetima, kao svijetu koji je njemu tudj i neprijateljski
suprostavljen.
2) Odnos rada prema aktu proizvodnje u samom radu. Taj odnos je odnos radnika
prema njegovoj vlastitoj djelatnosti kao prema tudjoj djelatnosti koja mu ne
pripada; djelatnost se ovde pojavljuje kao trpljenje, snaga kao nemo�, radjanje,
kao �kopljenje, vlastita radnikova fizi�ka i duhovna energija, njegov li�ni
�ivot - jer �to je �ivot (drugo) ve� djelatnost - kao djelatnost upravljanja
protiv njega samoga, od njega nezavisna, koja njemu ne pripada. Samootudjenje,
kao �to je prije navedeno otudjenje stvari.
Sad imamo da iz dva dosada�nja izvedemo i tre�e odredjenje otudjenog rada.
�ovjek je rodno bi�e ne samo zato �to prakti�ki i teorijski �ini rod, kako svoj vlastiti tako i rod drugih stvari, svojim predmetom, nego i zato - a to je samo drugi izraz za istu stvar - �to se prema sebi odnosi kao prema prisutnom �ivom rodu, zato �to se prema sebi odnosi kao prema univerzalnom, te stoga slobodnom bi�u.
Rodni �ivot, kako kod �ovjeka tako i kod �ivotinje, sastoji se fizi�ki prvo
u tome �to �ovjek (kao �ivotinja) �ivi od anorganske prirode i ukoliko je �ovjek
univerzalniji od �ivotinje, utoliko je univerzalnije podru�ije anorganske prirode
u kojem on �ivi. Kao �to biljke, �ivotinje, kamenje, zrak, svjetlo itd. teorijski
�ine jedan dio ljudske svijesti, djelomi�no kao predmeti umjetnosti - �ovjekovu
duhovnu anorgansku prirodu, duhovna sredstva za �ivot koja mora tek pribaviti
za u�ivanje i probavu - tako oni i prakti�ki �ine jedan dio ljudskog �ivota
i ljudske djelatnosti. Fizi�ki �ivi �ovjek samo od tih prirodnih proizvoda,
bilo u obliku hrane, ogrjeva, odjela, stana itd. �ovjekova univerzalnost pojavljuje
se prakti�ki ba� u univerzalnosti koja cjelokupnu prirodu �ini njegovim anorganskim
tijelom, i to ukoliko je
1. neposredno sredstvo za �ivot, kao i ukoliko je
2. materija, predmet i orudje njegove �ivtone djelatnosti.
Priroda je �ovjekovo anorgansko tjelo, naime priroda, ukoliko sama nije �ovjekovo
tjelo. �ovjek �ivi od prirode, to zna�i: priroda je njegovo tjelo, s kojom on
mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je �ovjekov fizi�ki i duhovni
�ivot povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama
s sobom, jer �ovjek je dio prirode.
Budu�i da otudjeni rad �ovjeku: 1. otudjuje prirodu, 2. njega samog, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu �ivotnu djelatnost, on �ovjeku otudjuje rod; on mu rodni �ivot �ini sredstvom individualnog �ivota. Prvo, on mu otudjuje rodni �ivot i individualni �ivot; drugo, on mu ovaj poslednji, sveden na apstrakciju, pretvara u cilj prvoga, takodjer u njegovu apstraktnu i otudjenu obliku.
Jer, prvo, �ovjeku se rad, �ivotna djelatnost, sam proizvodni �ivot pojavljuje samo kao sredstvo za zadovoljenje jedne potrebe, potrebe odr�avanja fizi�ke egzistencije. Medjutim, proizvodni �ivot je rodni �ivot. To je �ivot koji proizvodi �ivot. U na�inu �ivotne djelatnosti le�i cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter, a slobodna svjesna djelatnost je �ovjekov rodni karakter. Sam �ivot pojavljuje se samo kao sredstvo za �ivot.
�ivotinja je neposredno jedinstvena sa svojom �ivotnom djelatno��u. Ona se od nje ne razlikuje. Ona je �ivotna djelatnost. �ovjek �ini samu svoju �ivotnu djelatnost predmetom svoga htjenja i svoje svijesti. On ima svjesnu �ivotnu djelatnost. To nije odredjenost s kojom se on neposredno stapa. Svjesna �ivotna djelatnost razlikuje �ovjeka neposredno od �ivotinjske �ivotne djelatnosti. On je upravo samo na taj na�in rodno bi�e. Ili, on je samo svjesno bi�e, tj. njegov vlastiti �ivot mu je predmet upravo zato �to je rodno bi�e. Samo zato je njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otudjeni rad okre�e odnos tako da �ovjek upravo zato �to je svjesno bi�e �ini svoju �ivotnu djelatnost, svoju su�tinu, samo sredstvom svoje egzistencije.
Prakti�no proizvodjenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrdjivanje �ovjeka kao svjesnog rodnog bi�a, tj. bi�a koje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj su�tini, ili prema sebi kao rodnom bi�u. Dodu�e, �ivotinja takodjer proizvodi. Ona gradi sebi gnezdo, stanove, kao p�ela, dabar, mrav itd. Ali, ona proizvodi samo ono �to treba neposredno za sebe ili za svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok �ovjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vla��u neposredne fizi�ke potrebe, dok �ovjek proizvodi i kad je slobodan od fizi�ke potrebe, i istinski proizvodi tek oslobodjen od nje; ona proizvodi samo za sebe, dok �ovjek reproducira cijelu prirodu; njezin proizvod pripada neposredno samo njenom fizi�kom tjelu, dok se �ovjek slobodno suprostavlja svom proizvodu. �ivotinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok �ovjek znade proizvoditi po mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato �ovjek oblikuje i prema zakonima ljepote.
Stoga se �ovjek zbiljski potvrdjuje kao rodno bi�e ba� u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni �ivot. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost. Predmet rada je stoga opredme�ivanje �ovjekovog rodnog �ivota: time �to se on ne udvostru�uje samo intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i stoga sebe promatra u svijetu koji je sam stvorio. Time �to otudjeni rad �ovjeku oduzima predmet njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni �ivot, njegovu zbiljsku rodnu predmetnost i pretvara njegovo preimu�stvo nad �ivotinjom u �tetu time �to mu se oduzima njegovo arogansko tjelo, priroda.
Isto tako time �to otudjeni rad svodi samodjelatnost, slobodnu djelatnost na sredstvo, on �ovjekov rodni �ivot �ini sredstvom njegove fizi�ke egzistencije.
Svijest koju �ovjek ima o svome rodu pretvara se, dakle, uslijed otudjenja u to da mu rodni �ivot postaje sredstvom.
Otudjeni rad �ini, dakle:
3)�ovjekovu rodnu su�tinu, kao prirodu tako i njegovu duhovnu rodnu mo�, njemu tudjom su�tinom, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otudjuje �ovjeku njegovo vlastito tjelo kao i prirodu izvan njega, kao i njegovu duhovnu su�tinu, njegovu ljudsku su�tinu.
4) Neposredna posljedica toga �to je �ovjek otudjen proizvodu svoga rada, svojoj �ivotnoj djelatnosti, svojoj rodnoj su�tini, jest otudjenje �ovjeka od �ovjeka. Ako se �ovjek sam sebi suprostavlja, njemu se suprostavlja drugi �ovjek. �to vrijedi za odnos �ovjeka prema njegovu radu, prema proizvodu njegova rada i prema njemu samom, to vrijedi za odnos �ovjeka prema drugom �ovjeku, kao i prema radu i predmetu rada drugog �ovjeka.
Uop�e, stav da je �ovjeku otudjena njegova rodna su�tina zna�i da je �ovjek otudjen drugome, kao �to je svaki od njih otudjen ljudskoj su�tini.
Otudjenje �ovjeka, uop�e svaki odnos u kojem se �ovjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izra�ava tek u odnosu u kojem se �ovjek nalazi prema drugim ljudima.
Tako, dakle, u odnosu otudjena rada svaki �ovjek promatra drugoga prema mjerilu i odnosu u kojem se nalazi on sam kao radnik.
Mi smo po�li od nacionalnoekonomske �injenice, od otudjenja radnika i njegove proizvodnje. Mi smo izrazili pojam te �injenice: otudjeni, ospoljeni rad. Mi smo analizirali taj pojam, dakle analizirali smo jednu nacionalnoekonomsku �injenicu.
Pogledajmo sada dalje, kako se pojam otudjenog, ospoljenog rada mora u zbiljosti izraziti i prikazati.
Ako je proizvod rada meni tudj, ako se meni suprostavlja kao tudja sila, kome on onda pripada?
Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tudja iznudjena djelatnost, kome ona pripada?
Nekom drugom bi�u, a ne meni.
Tko je to bi�e?
Bogovi? Istina, u prvo se vreme glavna proizvodnja pojavljuje - kao na primer, gradnja hramova itd. u Egiptu, Indiji, Meksiku - u slu�bi bogova, kao �to i proizvod pripada bogovima. Ali sami bogovi nisu nikada bili gospodari rada. Isto tako ni priroda. I kakva bi protivre�nost da se �ovjek ukoliko vi�e svojim radom podredjuje sebi prirodu, ukoliko �uda bogova sve vi�e postaju izli�na usljed �uda industrije, da se �ovjek, za volju tih snaga, odrekao radosti proizvodnje i u�itka od proizvoda!
Tudje bi�e kome pripada rad i proizvod rada, u �ijoj se slu�bi nalazi rad i za �ije u�ivanje postoji proizvod rada, to bi�e mo�e biti samo �ovjek sam.
Ako proizvod rada ne pripada radniku, ako stoji nasuprot njemu kao tudja sila, to je mogu�e samo zato �to pripada nekom drugom �ovjeku izvan radnika. Ako je njegova djelatnost za njega mu�enje, ona mora biti u�itak nekom drugom i �ivotna radinost nekom drugom. Samo �ovjek sam mo�e biti ta tudja sila nad ljudima, a ne bogovi, ne priroda.
Neka se jo� razmisli o prije iznesenom stavu da odnos �ovjeka prema samom sebi postaje �ovjeku predmetan, zbiljski, tek njegovim odnosom prema drugom �ovjeku. Kad se on, dakle, prema proizvodu svog rada, prema svom opredme�enom radu odnosi kao prema tudjem, neprijateljskom, mo�nom, od njega nezavisnom predmetu, on se prema njemu odnosi tako da je gospodar toga predmeta drugi, njemu tudj, neprijateljski, mo�an, od njega nezavistan �ovjek. Kad se prema svojoj vlastitoj djelatnosti odnosi kao prema neslobodnoj djelatnosti, on se prema njoj odnosi kao da je u slu�bi, pod vla��u, prisilom i jarmom drugoga �ovjeka.
Svako samootudjenje �ovjeka od sebe i od prirode pojavljuje se u odnosu u koji on sebe i prirodu prema drugim ljudima, koji su od njega razli�iti. Stoga se religiozno samootudjenje nu�no pojavljuje u odnosu laika prema sve�eniku, ili pak, budu�i da se ovdje radi o intelektualnom svijetu, prema posredniku itd. U prakti�nom zbiljskom svijetu mo�e se samootudjenje pojaviti samo kroz prakti�an, zbiljski odnos prema drugim ljudima. Samo sredstvo pomo�u koga se otudjenje dogadja jest prakti�no. Otudjenim radom, dakle, �ovjek ne proizvodi samo svoj odnos prema predmetu i katu proizvodnje kao prema tudjim i njemu neprijateljskim silama; on proizvodi i odnos u kojima se nalaze i drugi ljudi prema njegovoj proizvodnji i njegovom proizvodu, i odnos u kojem se on nalazi prema tim drugim ljudima. Kao �to svojom vlastitom proizvodnjom proizvodi svoje obestvarenje, svoju kaznu, kao �to svoj vlastiti proizvod pretvara u gubitak, u proizvod koji mu ne pripada, tako on �ini da vlast nad proizvodnjom i nad proizvodom dobije onaj ko ne proizvodi. Kao �to sebi otudjuje svoju vlastitu djelatnost, tako strancu daje djelatnost koja mu ne pripada.
Mi smo dosad posmatrali samo odnos sa strane radnika, a kasnije �emo ga posmatrati i sa strane ne-radnika.
Dakle, pomo�u otudjenog, ospoljenog rada radnik proizvodi odnos nekog �ovjeka prema tome radu koji je radu tudj i koji se nalazi izvan rada. Odnos radnika prema radu proizvodi odnos kapitalista - ili, kako se on ina�e naziva, poslodavca - prema radu.
Privatno vlasni�tvo proizilazi, dakle, pomo�u analize iz pojma ospoljenog rada, tj. ospoljenog �ovjeka, otudjenog rada, otudjenog �ivota, otudjenog �ovjeka.
Pojam ospoljenog rada (ospoljenog �ivota) dobili smo svakako iz nacionalne ekonomije kao rezultat kretanja privatnog vlasni�tva. Ali pri analizi toga pojma, ako se privatno vlasni�tvo pojavljuje kao osnova, kao uzrok ospoljenog rada, pokazuje se da je ono njegova konzekvencija, kao �to i bogovi prvobitno nisu uzrok, nego posljedica zablude ljudskog razuma. Kasnije se taj odnos pretvara u uzajamno djelovanje.
Tek na posljednjoj kulminacionoj ta�ki razvitka privatnog vlasni�tva ponovo izbija ta tajna, naime, da je ono, s jedne strane, proizvod ospoljenog rada, a s druge, da je sredstvo pomo�u kojeg se rad ospoljuje, realizacija tog ospoljenja.
Taj razvitak istovremeno osvjetlava razli�ite, dosad nerje�ene sukobe.
1. Nacionalna ekonomija polazi od rada kao od prave du�e proizvodnje, pa radu ipak ne daje ni�ta, a privatnom vlasni�tvu daje sve. Prudon je iz te protivrje�nosti izveo zaklju�ak u korist rada, a protiv privatnog vlasni�tva. Medjutim, mi uvidjamo da je ova prividna protivrje�nost protivre�je otudjenog rada sa samim sobom da je nacionalna ekonomija izrazila samo zakone otudjenog rada.
Stoga takodjer uvidjamo da su nadnica i privatno vlasni�tvo identi�ni: jer je nadnica, u kojoj proizvod, predmet rada, pla�a sam rad, samo nu�na konzekvencija otudjenja rada, kao �to se u nadnici rad takodjer ne pojavljuje kao samo svrha, nego kao sluga zarade. To �emo obrazlo�iti kasnije, a sada uka�imo jo� samo neke konzekvencije.
Nasilno povi�enje nadnice (bez obzira na druge pote�ko�e, bez obzira na to �to se ono kao anomalija moglo takodjer samo nasilno odr�ati) biljo bi samo bolje pla�anje robe robova, a ne bi ni radniku ni radu izvojevalo njihovo ljudsko odredjenje i dostojanstvo.
�ak i jednakost nadnica, onakvu kakvu zahteva Prudon, samo pretvara odnos sada�njeg radnika prema svom radu u odnos svih ljudi prema radu. Dru�tvo se tada shva�a kao apstraktni kapitalist.
Nadnica je neposredna posljedica otudjenog rada, a otudjeni rad je neposredan uzrok privatnog vlasni�tva. Stoga s jednom stranom mora pasti i druga.
2. Iz odnosa otudjenog rada prema privatnom vlasni�tvu sljedi dalje da se emancipacija dru�tva od privatnog vlasni�tva itd., od ropstva, izra�ava u politi�kom obliku emancipacije radnika ne kao da se radi o njihovoj emencipaciji; ova je, pak, u emancipaciji radnika sad�ana zato �to je celokupno ljudsko ropstvo involvirano u odnosu radnika prema proizvodnji, a svi ropski odnosi samo su modifikacije i konvezacije toga odnosa.
Kao �to smo iz pojma otudjenog, ospoljenog rada na�li pomo�u analize pojam privatnog vlasni�tva, tako se pomo�u tih dvaju faktora mogu razviti sve nacionalnoekonomske kategorije, a u svakoj �emo kategoriji na�i, kao na primjer u trgovini, konkurenciju, kapitalu, novcu, samo odredjeni i razvijeni izraz tih prvih osnova.
Prije nego �to razmotrimo to oblikovanje, poku�ajmo rije�iti jo� dva zadatka.
1. Odrediti op�u su�tinu privatnog vlasni�tva, koja je proiza�la kao rezultat otudjenog rada u njegovu odnosu prema pravom ljudskom i socijalnom vlasni�tvu.
2. Mi smo otudjenje rada, njegovo ospoljenje pretpostavili kao �injenicu i tu �injenicu smo analizirali. Sada pitamo kako �ovjek dolazi do toga da svoj rad ospoljuje, otudjuje? Kako je to otudjenje osnovano u su�tini �ovjekova razvitka? Za re�enje zadatka dobili smo ve� mnogo time �to smo pitanje o porijeklu privatnog vlasni�tva pretvorili u pitanje odnosa ospoljenog rada prema razvitku �ovje�anstva. Jer, ako se govori o privatnom vlasni�tvu, vjeruje se da je rije� o nekoj stvari iznad �ovjeka. Kad se govori o radu, rije� je neposredno o samom �ovjeku. To novo postavljanje pitanja implicira i njegovo re�enje.
ad 1. Opca su�tina privatnog vlasni�tva i njegov odnos prema istinskom ljudskom vlasni�tvu.
Ospoljeni rad nam se raspao na dva sastavna dijela koji se uzajamno uvjetuju ili koji su samo razli�iti izraz jednog te istog odnosa; prisvajanje se pojavljuje kao otudjenje, ospoljenje, a ospoljenje kao prisvajanje, otudjenje kao istinsko udoma�enje.
Mi smo posmatrali jednu stranu, ospoljeni rad u odnosu prema samom radniku, tj. odnos ospoljenog rada prema samom sebi. Kao proizvod, kao neophodan rezultat toga odnosa, na�li smo vlasni�ki odnos neradnika prema radniku i radu. Privatno vlasni�tvo kao materijalan, rezimiraju�i izraz ospoljenog rada obuhva�a oba odnosa, odnos radnika prema radu, proizvoda njegova rada i neradniku, kao i odnos neradnika prema radniku i proizvodu njegova rada.
Kad smo vidjeli da se u odnosu prema radniku koji radom prisvaja prirodu, prisvajanje pojavljuje kao otudjenje, samodjelatnost kao djelatnost za drugoga i kao djelatnost drugoga, �ivotnost kao �rtvovanje �ivota, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta koji prelazi u tudju vlast, tudjem �ovjeku, razmotrimo sada odnos toga, radu i radniku stranog �ovjeka prema radniku prema radu i predmetu rada.
Prije svega treba primjetiti da sve �to se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospoljenja, otudjenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otudjenja.
Drugo, da se zbiljsko, prakti�no odno�enje radnika u proizvodnji i prema proizvodu (kao du�evno stanje) pojavljuje kod neradnika koji mu je suprostavljen kao teorijsko odno�enje.
Tre�e. Neradnik �ini protiv radnika sve ono �to radnik �ini sam protiv sebe, ali neradnik ne �ini protiv sebe ono �to �ini protiv radnika.
Razmotrimo pobli�e ta tri odnosa.